Piskaranja jedne mame

nedjelja, 07.02.2010.

Uspješno sam dodbila nazad svoj stari blog na adresi Dnevnik jedne mame.

četvrtak, 04.02.2010.

I kad se goli skinemo, ostaju nam naše maske!

Koliko smo samo puta gledali stare dobre filmove gdje se održavaju zabave pod maskama, u velikim dvoranama, na jednom mjestu, toliko puno nasmijanih ljudi i toliko različitih maski. Dali su ti ljudi zaista nasmijani jer imaju razloga za to, ili je to maska kako bi uvjerili druge da im je bolje nego što zaista je? Dali bi svi ti ljudi mogli biti u istoj prostoriji bez maske na licu, kada bi se zaista znalo tko je tko?

Postoji li danas čovjek bez maske? Bez obzira imali na sebi masku koja će nam prikriti lice kako sugovornik nebi znao tko smo u biti mi, ili se nalazili na poznatom mjestu okruženi sebi poznatim i dragim ljudima, na nama se uvijek nalazi maska. Čak i u kasne noćne sate dok spavamo tvrdim snom, ili u rano jutro dok se pokušavamo razbuditi od protekle noći.

Masku smo stvorili sami, možda još i u ranom djetinjstvu kada smo dolazili u školu sa vidljivo naotečenim očima od plaća jer smo pali na putu i poderali nove najlonke, no ipak ne želimo da naši kolege vide da smo povrijeđeni, pa se smijemo kao da nije bilo ništa, a u biti bi najradije vrištali koliko nas boli rana na koljenu.
Ili kada smo dobili prvu lošiju ocjenu, pa smo došli u roditeljski dom i na uobičajeno majčino pitanje „Što ima novoga u školi?“ odgovorili „Ništa!“ u nadi da ćemo što dulje sakriti ono što se u biti već dogodilo.
Kada smo prvi put bivali prevareni od strane mladenačkih ljubavi za koje smo mislili da će trajati cijeli život, i da će sve biti kao u bajci, a nakon samo par dana ostali smo prevareni i iznevjereni.

Ta je maska postala dio nas, dio naše osobnosti, dio našeg tijela. Zahvaljujući njoj često prikrivamo stvarnost od drugih, uspijevamo sakriti neke činjenice koje nas čine nesretnima, uspijevamo uvjeriti druge u nešto što nije stvarno.
Nitko nas ne pozna onakve kakvi jesmo, kako i bi jer sigurno nećemo dozvoliti da nas svi vide u onom obliku kakvi zaista jesmo.
Da vas muž zlostavlja, dali biste zaista dolazili svako jutro na posao u suzama, vidno izmrcvareni i izmučeni? Nebi…
Čak i ako mislite da nemate maske, uvijek je na nama, jer ako smo jedan dan iskreni prema svima, već drugi nećemo reći baš sve.

Tu upada naša maska, maska koja nas spašava, maska koja nam je najbolji prijatelj, maska koja liježe i budi se sa nama, maska koja pije prve jutarnje kave sa nama, maska koja se sa nama rodila, i maska koja će sa nama umrijeti.

srijeda, 03.02.2010.

Opet na samom početku

Sjećam se svog dolaska na blog, bila sam mlada učenica srednje škole koja je tek otkrivala svijet Interneta, bila sam dijete koje je imalo blog jer su ga imali i drugi, i cilj mi je tada bio napisati što više besmislenih postova i nakupiti što više komentara. Nisam razmišljala da nekoga možda ne zanima dali me je Marko pogledao ili nije, sve dok i sama nisam naišla na blogove slične mome. Tada se sve okrenulo, izbjegavala sam takve blogove, pisala bolje postove, i cjenila prave komentare.

Sada sam domaćica na porodiljinom dopustu, uživam u ovo malo vremena što mi je preostalo sa mojim djetetom, i napišem post jako rijetko, ali tada se trudim da taj post ima smisla.

Na mom prošlom blogu, djevojačkom blogu, ostale su mnoge uspomene, moje ljubavi, mnogi događaji, moje životne prilike i neprilike, moji osjećaji kada sam postala mama, kada sam postala žena, kada sam pronašla svoj prvi posao, kada sam prvi put dala otkaz, kada sam položila vozački ispit i kada sam prvi put sama putovala u Inozemstvo.

Sve to, nestalo je u samo par minuta. Nakon brojnih dana blokiranja, zablokiralo se trajno. Ne postoji način, ne postoji mogućnost, ne postoji ništa osim velike želje da jednom opet uđem u editor svog blog-a.

Tražila sam pomoć, dobila nogu u guzicu. Nitko od „glavih“ nije se potrudio odgovoriti na moj mail, nikoga nije bilo briga koliko sve to meni znači.

I evo me opet, na samom početku ovog novog bloga, u nadi da će trajati duže nego zadnji.

Sve vas voli vaša kisica.